Izvor: dalmacijanews.hr
Predsjednički izbori zadnji su u ovogodišnjoj ‘super izbornoj’ 2024. godini. Nakon parlamentarnih i europskih, u prosincu hrvatske birače čeka izbor hrvatskog predsjednika, a neki kandidati već su poznati. U utrku će ponovno Zoran Milanović, a kandidature su potvrdili Marija Selak Raspudić kao i Dragan Primorac.
Još jedno ime našlo se među ovim ‘poznatijim’ imenima hrvatske političke scene, a to je pravnik, publicist, diplomat i povjesničar Tomislav Jonjić.
Jonjić je rođen u Imotskom, diplomirao je pravo u Zagrebu, a objavio je više od dvije tisuće novinskih i publicističkih radova, 11 knjiga te pedesetak znanstvenih članaka.
Početkom 90-ih bio je prvi član Hrvatske stranke prava u Dalmaciji i Zapadnoj Hercegovini. Godinu iza, izabran je za glavnog tajnika ogranka Matice hrvatske u Imotskom.
Nakon izbijanja srpske pobune u ljeto 1990. postao je član tzv. kriznog stožera za općinu Imotski te je sudjelovao u organiziranju obrane i nastanku Imotske bojne 4. brigade:
Od proljeća 1992. do studenoga 1992. bio je pomoćnik za pravne poslove zapovjednika 115. brigade Hrvatske vojske.
Kasnije radi u diplomaciji, a danas ima odvjetnički ured zajedno sa svojim sinovima koji su treća generacije u obitelji Jonjić koja se bavi pravom.
U kandidaturu za predsjednika Republike, Jonjić je odlučio ući zbog odgovornosti i okolnosti koje se u posljednje vrijeme događaju u Hrvatskoj.
– Osjećaj odgovornosti za narod kojemu pripadam i za njegovu državu. Zaokupljeni svakodnevicom, mi većinom nismo svjesni ozbiljnosti vremena u kojem živimo. Razmišljamo u kategorijama mira i stabilnosti, a zapravo smo usred europskog i svjetskog rata. On se, doduše, vatrenim oružjem vodi samo na nekim područjima, ali zapravo u drugim oblicima bukti na sve strane i određuje živote svih nas. Svjetske velesile, i ne samo one, nadmeću se za prevlast od Arktika do Antarktika, izvorima energije ucjenjuju se čitave zemlje, pa i kontinenti, a očito planirane i poticane migracije mijenjaju lice Europe. Cijeli je svijet, a osobito Zapad, podvrgnut eksperimentu koji danas nazivamo woke ideologijom, a svoje korijene zapravo vuče iz razdoblja prosvjetiteljstva. Slama se stari međunarodni moral i nastaje novo međunarodno pravo. Ništa što je vrijedilo jučer nije sigurno danas. Vremena pred nama bit će zacijelo još teža, pa bi bilo neodgovorno skrštenih ruku promatrati kako se budućnost mladih naraštaja i sudbina Hrvatske prepušta slučaju.
O svom oponentu i aktualnom predsjedniku Zoranu Milanović nema lijepo mišljenje, a njegov mandat ocijenio je negativno, čak i negativnije od onog premijerskog.
– Milanovićev će predsjednički mandat povijest ocijeniti negativno, još negativnije od onoga premijerskog. Ništa ne karakterizira tog čovjeka kao ona legendarna izjava da ga od sjedenja u saborskim klupama „bole prepone“. Milanović je u biti neradnik koji misli da ugoda njegovih prepona (i nekih drugih dijelova njegova tijela, od nosa naniže) treba imati prednost pred obvezama i odgovornošću saborskog zastupnika, predsjednika vlade ili predsjednika države. Mnogi ljudi, dakako, vole lakrdijaše, čak i toliko da ih biraju za državne poglavare – nije Milanović prvi lakrdijaš na Pantovčaku! – ali sam uvjeren kako većina Hrvata danas shvaća da svoj predsjednički mandat on dosljedno upotrebljava na štetu Hrvatske. Kruna svega toga je njegovo protuustavno, upravo kvislinško djelovanje kojemu smo svjedočili ovog proljeća.
Dragan Primorac, posljednje je ime koje je izašlo u utrku za Pantovčak pod amenom HDZ-a. Pitali smo Jonjića, smatra li da je ovaj put HDZ ‘pogodio’ s kandidatom..
– Ne kanim se baviti Draganom Primorcem, jer me nikad nisu zanimali ljudi koji sustavno rade na borbi za vlastitu bolju prošlost, na uljepšavanju svog životopisa. Iz toga se može izvući samo jedan zaključak, onaj da su nezadovoljni svojom stvarnom biografijom. To jest tužno, i ja kao kršćanin osjećam sućut nad tuđom nesrećom. Štoviše, kad bi iza te borbe za bolju prošlost stajala savjest, a ne problematični motivi, zacijelo bih se tomu i divio. Ovdje očito nije posrijedi savjest, a ja kao pravnik i povjesničar nisam kvalificiran za tretiranje tog problema. Inače, u sociološkome i političkom smislu smatram kako je odluka vodstva HDZ-a da stane iza Primorca pogrješna i ilustrativna, jer svjedoči o pojavi koja s vrlo rijetkim iznimkama dominira u hrvatskome političkom životu: o otuđenosti stranačkih vodstava i od vlastitog članstva, a kamoli od puka.
Kao rođeni Imoćanin, Tomislav Jonjić nije zaobišao ni koncerte koji su posljednjih tjedana Imotski ponovno stavili u medijsku sferu zbivanja. U tome ne vidi ništa sporno, dapače, samo mlade ljude koji vole svoju domovinu.
– Da, na poziv prijatelja bio sam na koncertima i ostao zadivljen morem mladih ljudi koji su – za razliku od nekih sličnih događaja u nekim drugim gradovima, gdje su nastupali strani izvođači – bez ijedne razbijene čaše, oštećena automobila i smeća na ulicama, svjedočili svoje rodoljublje, svoju vjeru, nadu, hrabrost i prkos. Veselje te mladeži bilo je ujedno dokaz hrvatske sloge i jedinstva, jer nemojmo zaboraviti: mnogi od tih mladića i djevojaka došli su iz cijele Hrvatske i BiH. Nisu to bili samo Imoćani. I zbog toga ti događaji zaslužuju divljenje i potporu. A baš svaka pojedinost koja se zbila u tom kontekstu, pa i oni pojedinačni izrazi oko kojih se pokušava podići galama i izazvati masovna represija, sociološki je lako objašnjiva. Na osjećaje mladih ne ide se s pendrekom!
Govorilo se o ustaškim pozdravima i pjesmama koje su tih dana odjekivale Imotskim. Koji je vaš stav o tome, vidite li to kao problem?
– Ja sam bezbroj puta kazao i napisao da sam načelni protivnik svih zabrana, jer ideje se ne mogu suzbiti zabranama i represijom. Zato bih, recimo, bio i protiv zabrane crvene zvijezde petokrake, premda sam dovoljno bistar da vidim kako ovi koji bi publiku s imotskih koncerata najradije stjerali na Goli otok, nisu ni jednom riječju negodovali zbog javnih manifestacija na kojima se viju jugoslavenske zastave ili pjevaju pjesme koje slave Jugoslaviju i komunizam. Neobičan je taj dvostruki moral, zar ne? Zašto im smeta jedno, a ne smeta drugo? Zašto im je jedno tobože protuustavno, a drugo nije? Znakovlje koje sam u Imotskome ja vidio i pjesme koje sam ja čuo, ustaške su samo onda kad se između hrvatstva i ustaštva stavlja znak jednakosti. Ono što smo tamo vidjeli, pomlađeno je, prokušano i osvjetlano u Domovinskom ratu u kojem su ravnopravno sudjelovali sinovi i unuci bivših ustaša i bivših partizana. Komu bi koristio današnji razdor među njima?
Kakvu Hrvatsku vidite sada? Što je po Vama najveća ‘boljka’ hrvatskog čovjeka?
– Kao i svaki plod ljudskog djelovanja, i naša država ima tisuću mana. One su izraz objektivnih prilika, ali i naše nesavršenosti. No, usprkos svemu imamo razloga za optimizam i vjeru u budućnost. Preživjeli smo puno težih razdoblja, pa nema nikakve dvojbe da ćemo preživjeti i ovo. Mane i nedostaci nikad ne mogu niti smiju pomutiti veličanstveno djelo stvaranja i obrane demokratske hrvatske države. Ona je izraz našeg prava i naše volje, ali i naša obveza pred budućim naraštajima. To je nagrada za sva naša stradanja tijekom povijesti i kruna naše borbe u Domovinskom ratu. Od tog rata nema među nama snažnijeg veziva, i baš zato treba njegovati uspomenu na nj te slaviti one čiji su životi i zdravlje pretpostavka naše slobode.
Što kažu Imoćani za vašu kandidaturu? Podržavaju li vas?
– U potporu svojih Imoćana uopće ne sumnjam. Mogao sam se u to uvjeriti i tijekom prvih desetak dana kolovoza, dok sam boravio u rodnome gradu. No, isto je i drugdje u Hrvatskoj. Ne može se Hrvate baš tako lako prevesti žedne preko vode.
Zašto bi baš Tomislava Jonjića hrvatski birači trebali birati za predsjednika?
– I poruka i pouka su toliko očite da ih ne treba posebno isticati. Mislim da kao hrvatski branitelj s višedesetljetnim diplomatskim i međunarodnim odvjetničkim iskustvom, potomak političkih zatvorenika, autor jedanaest knjiga i velikog broja znanstvenih članaka te kao čovjek koji je sa svojom suprugom podigao jednu brojnu i stabilnu hrvatsku katoličku obitelj, svojim životom i programom odgovaram pogledima većine hrvatskih birača. Ostalo je stvar logike i jednostavne matematike: postoji li ijedan drugi kandidat koji oko sebe može okupiti sve od političkog centra nadesno (a možda i dio lijevo orijentiranih birača) te pobijediti Milanovića? Ja mislim da ne postoji. Ja sam jedini koji to može učiniti. Jedini sam koji u drugome krugu može nadjačati aktualnog predsjednika Republike. Zato je svaki glas koji u prvom krugu ode za druge kandidate zapravo glas za – Milanovića.