Izvor: crona.hr
Kako je Tomislav Jonjić postao simbol borbe protiv medijskog embarga
Podvig Tomislava Jonjića uoči predsjedničkih izbora zaslužuje pomnu analizu.
Učinio je ono što se čini nemogućim u suvremenom hrvatskom političkom okruženju, osobito pod uvjetima pod kojima je djelovao. Dok su kandidati HDZ-a i SDP-a, Zoran Milanović i Zvonimir Primorac, osigurali potpise preko stranačkih mreža i resursa, Jonjić je svojim snagama i uz entuzijazam tima prikupio najviše potpisa među neovisnim kandidatima.
Državno izborno povjerenstvo potvrdilo je da se broje samo prvi valjanih 10 tisuća potpisa, što je standardna praksa.
Ipak, na temelju vizualnog dojma iz predaje kutija, Jonjićevih šest kutija daleko nadmašuje bilo kojeg drugog kandidata osim stranačkih favorita. Njegov rezultat dodatno je impresivan kad se u obzir uzme preko deset tisuća potpisa iz dijaspore, koji zbog kašnjenja nisu mogli biti uračunati. Sve to jasno ukazuje na široku podršku građana unatoč sustavnom ignoriranju u medijima.
Medijski embargo i institucionalne prepreke
Jonjić je bio jedini kandidat kojemu su vrata vodećih medijskih kuća sustavno zatvarana. Dok su drugi kandidati, čak i oni s minimalnim šansama, redovito dobivali medijski prostor, Jonjiću nije pružena ni sekunda. Ova nepravda nije slučajnost; prema tvrdnjama iz njegova tima, urednicima na HTV-u naređeno je da ga ne ugošćuju, uz prijetnje otkazima. Paralelno, drugi kandidati iz manjinskih stranaka ili oni skloni HDZ-u dobivali su neproporcionalnu podršku u medijima, što je jasno koordinirano kako bi se oslabila njegova pozicija.
Sramotno je što su ostali kandidati, suočeni s takvom nepravdom, odlučili šutjeti. Ta šutnja implicira ili odobravanje sustava koji favorizira pojedince na štetu drugih, ili nedostatak solidarnosti i političkog morala.
Konkretni program i podrška građana
Jonjićev uspjeh u prikupljanju potpisa govori mnogo o povjerenju koje u njega polažu građani. U odnosu na njegove rivale, poput Selak Raspudić, Lozo i Bulja, Jonjić nudi jedinstven spoj iskustva, obrazovanja i dokazanih rezultata. Dok drugi kandidati dijele slične nacionalne ideje, Jonjićev konkretan program i biografija izdvajaju ga kao ozbiljnog kandidata za najvišu dužnosničku funkciju.
Njegova sposobnost mobilizacije ljudi, unatoč potpunoj odsutnosti medijske podrške, snažan je pokazatelj da građani prepoznaju autentičnost i kvalitetu njegovih ideja. Očito je da prosječan hrvatski birač traži osobu koja nije samo simbol ideologije već i lider s jasnom vizijom.
Pantovčak čeka hrvatskog predsjednika?
Jonjićeva iznimna podrška uoči izbora otvara pitanje mogućeg jedinstva suverenističkog spektra. Ako se svi kandidati srodnih uvjerenja dogovore i ujedine iza onoga koga birači najviše cijene, Pantovčak bi mogao dobiti prvog predsjednika koji utjelovljuje hrvatski nacionalni interes. Bez dogovora, postoji opasnost fragmentacije glasova, što bi moglo rezultirati još jednom pobjedom stranačkih igrača.
Jonjićev rezultat u prikupljanju potpisa nije samo politička zanimljivost, već i snažan podsjetnik na snagu pojedinca koji ima podršku naroda. U vremenu kada politički establišment dominira svim sferama javnog života, ovakav primjer pokazuje da je promjena moguća, ali samo ako su kandidati spremni surađivati i prioritizirati zajednički cilj.
Vrijeme će pokazati hoće li Jonjićev trud rezultirati nečim većim od pukog simboličnog uspjeha. Jedno je sigurno — njegov pothvat već je preokrenuo percepciju što znači biti neovisni kandidat u Hrvatskoj.
